
Zašto je priča iz knjige i serije Normalni ljudi postala takav globalni fenomen? Zašto se poistovećujemo sa pričom koju nismo proživeli? Ili možda ipak jesmo, samo ne na identičan način? Dodirnih tačaka sa našom realnošću zasigurno ima, i to na više nivoa.
Sali Runi, spisateljica ovog sjajnog romana, uvlači nas u intimu svojih likova na koje ličimo možda i više nego što to možemo da pretpostavimo. Ili prihvatimo. Ova autorka nam otvara vrata sveta gde iskrenost, nedorečenost, patnja, nesigurnost, sramota, usamljenost odjednom postaju tako bliske i prisutne. Osećamo ih, ma koliko trenutno bili srećni i zadovoljni svojim životima.
Ova serija ruši sve očekivano i iznenađuje nas onda kada mislimo da više iznenađenja ne može biti. Iznervira nas, a u isto vreme nas i toliko uvuče da u trenucima zaboravimo da se radi o fikciji. Samo osetimo nešto u stomaku.
Salin roman, kao i serija, podsećaju nas da smo normalni čak i onda kada mislimo da to nismo.

Sali Runi preispituje normalnost
Mi jesmo normalni baš zato što patimo, baš zato što smo ponekad depresivni, zato što volimo nekoga, a u isto vreme ne znamo kako da budemo sa tom osobom. Ili sa samim sobom. Knjiga Normalni ljudi nas samim svojim naslovom poziva da potapšemo sebe po ramenu i kažemo sebi da je sve u redu. Ona nam daje uvid u ono skriveno u nama i, ako smo prerasli školsko doba, poziva nas da se u njega vratimo, da se prisetimo situacija u kojima smo patili i da ih prebolimo, jer ćemo ih sada odjednom prihvatiti. Naprasno ta urezana bol koja je ostala u nama kao neki eho davno proživljenih emocija, dobija oblik, a zatim i smisao. Ona usamljenostu srednjoj školi i na fakultetu ne izgleda više tako neobično i nadasve nerazumljivo. Ova serija pušta da te skrivane emocije prodišu i da ih prihvatimo kao legitimni deo sebe.
Ne samo da nas Runijeva na vrlo tačan i detaljan način uvlači u unutrašnji svet likova, već ih i stavlja u kontekste koji nas navode na razmišljanje o socijalnom staležu, o odnosima između školskih i fakultetskih drugara, o članovima porodice i na koji način gubitak jednog utiče na odrastanje i na međusobne odnose onih koji su ostali.
Preispitivanje muškosti
U Konelu vidimo kombinaciju snage i nežnosti muškarca koji je rastao sa brižnom i vrlo prisutnom majkom. U njemu prepoznajem ličnosti toliko njih koje sam sretala, koji su imali crtu velike empatije i posebnog razumevanja za žene, a koju su imali samo oni koji su odrasli bez ili uz vrlo ograničeno prisustvo očinske fugure. Ili prosto uz feminizam. Ali nije to onaj feminizam danas o kome se unapred razmišljalo. Ne. Njegova mama to radi prirodno, iz stomaka, jer samo tako može i treba.
Konel normalizuje činjenicu da je u redu biti iskren, pažljiv i reći šta osećaš. Da je normalno da muškarac bude takav. Uvek iskren, čak i onda kad je teško i kada se od njega baš suprotno očekuje, on ostaje dosledan sebi.

Njegov lik pokazuje da je sasvim u redu plakati, da je u redu osećati se depresivno, da je legitimno da muškarac bude slab i da ne drži sve pod kontrolom. U redu je da ne zna šta hoće, u redu je da greši. Figura muškarca se odjednom menja i daje nam za pravo da pomislimo… Ima li muškarac pravo da plače?
Muškarac odjednom postaje ono što i jeste. Kompleksna ličnost sa više lica. Muškarac postaje osoba koja može na iste načine da oseća i da reaguje kao i žena, a da to ne bude pežorativno percipirano. Muškarac i žena postaju jednaki na mnogo nivoa.
Normalni ljudi nam dozvoljava da budemo normalni
Serija nam briše granice između onoga što mi mislimo da je normalno i onoga što treba da uradimo kako bismo bili normalni. Kao da je odjednom kul biti introvert, autsajder, marginalan.
Odjednom je potpuno u redu biti malo nesnađen u ovom čudnom životu.
Odjenom život nema one jasno podvučene linije između crnog i belog, život počinje da dobija sve nijanse sive. Jer introverti mogu biti na trenutak ekstroverti i to je u redu. Jer nam se ne viđa uvek sa svim ljudima. Jer je u redu u tugi i samoći ostati sam i procesuirati te emocije. U buci svuda oko nas, kakofoniji mišljenja i dostupnosti informacija, serija nas naprasno uvlači u tišinu za koju smo zaboravili da postoji. I odjednom uživamo osluškujući je.
A šta sve može žena?
I iako možda mislimo da nemamo ništa zajedničko sa Marijen koja dolazi iz jako bogate porodice u kojoj je naizgled niko ne voli, koja nije bila popularna u srednjoj školi, destruktivna i nesigurna, njen unutrašnji svet će nam postati jako blizak i zasigurno ćemo se na nekom nivou poistovetiti sa njom.
Ona je nežna, u svojoj krhkosti je veoma snažna, pušta sebe da potone, ali nikad onoliko koliko bismo pomislili da bi mogla. Marijen voli i plaši se da to i prizna. Ljubav vidi kao nešto nestabilno i vrlo promenljivo. Verovatno zato što je i sama ne iskušava u okvirima svoje porodice. Marijen je, kao i svima nama, u nebrojeno situacija mnogo toga na vrhu jezika, ali ipak ostaje neizrečeno. Ova heroina nas uči da treba da se zauzmemo za sebe, makar nas to koštalo izolovanosti. Doslednost se uvek isplati, jer samo doslednošću putujemo ka sebi samim.
Da li je ok biti emocionalno zavistan?
Spoznaja da smo emocionalno zavisni jedni od drugih, odjednom postaje prihvatljiva. Sve ono što su nam na tu temu toliko pričali, svi ti TED govori, svi razgovori sa terapeutima koji su se trudili da nas nauče nezavisnosti, bar onoj emocionalnoj, sada više ne važe. Jer spas upravo može doći iz interakcije jednih sa drugima. Ma koliko sebe smatrali nezavisnim bićima, individualistima, u potpunosti zavisimo jedni od drugih, kaže u brojnim intervjuima ova sjajna spisateljica. Normalni ljudi nam pokazuju u kojoj meri možemo da utičemo na živote jedni drugih, odrastajući u istom pravcu, makar to bio vrlo kratak period našeg života. Ne moramo više da osećamo grižu savesti kada shvatimo da ne možemo bez te neke osobe.I, iako se čini da Konel i Marijen ne znaju kako da budu srećni jedno bez drugog, ipak postaju emocionalno dovoljno zreli kako bi uvideli da iako ne znaju, moraće da nauče.
I šta ćemo sada, kada kraja nema?
I bez obzira na to što emocije kroz vekove ostaju univerzalne, postaje sve teže poistovećivati se sa Madam Bovari ili Anom Karenjinom. Iako će ova dela ostati biseri svetske književnosti, svet se menja takvom brzinom da su nam i u književnosti potrebni likovi koji će tačnije opisati ako ne naša osećanja, a onda našu svadnevicu.
I sada, kako sada ova generacija da živi na filmovima koji tačno oslikavaju život kada su nas učili da je život bajka? Srećnog kraja nema, bar ne u onom tradicionalnom smislu. Zato su tu suze i to na izvolte. Krajevi fikcija u romanima, serijama i filmovima se menjaju kako bi se prilagodili našim životima. Bajke smo gledali i mislili da treba da živimo imitirajući ih, sada serije i filmovi preslikavaju naše živote kako bi nam bile bliskije. Život piše romane ili ti romani ispisuju naše živote?
Drugačiji kraj, mnogo bliskiji
Tako kraj ovog romana više priliči našoj generaciji. Generaciji koja je, paradoksalno, rasla na bajkama gde je uvek bilo srećnog kraja, gde momak i devojka žive srećno do kraja života. Gledali smo bajke, a postali smo generacija koja se više razvodi nego ikada. Možda je glavni problem u tome što nam niko nije rekao kako treba da izgleda to do kraja života. Malo ko od nas zna tačno šta to znači i kako to izgleda. Venčaju se i šta onda? A tek onda mnogo toga počinje. Ali, da li ćemo znati šta i posle ovakvog kraja? Kao kraja u Normalnim ljudima? Sada kada princ i princeza ne žive srećno do kraja života, da li ipak žive srećno? Sada odjednom odgovore moramo sami da tražimo. Makar princ više ne spašava princezu.

Kraj Normalnih ljudi me podseća na film Like crazy, sa kojim sam se mnogo poistovetila i koji mi je ostao urezan. Jer sada odjednom ljubav više nije dovoljna. Jer je sada posao postao jednako važan, jer sada oboje plaćaju račune i imati decu više nije prioritet. Kao u seriji Jutro će promeniti sve gde se neki likovi i dalje traže na kraju poslednje epizode. Serija se završi i ne znamo da li će biti nastavka. Ne znamo da li će junaci zaista biti srećni. Hoćemo li mi biti srećni? Život piše dramu, a sada to sve češće rade i igrane serije koje sa toliko nestrpljenja iščekujemo, jer više nego ikada pričaju o nama.
I kako posle kraja Normalnih ljudi znati nastaviti sa odrastanjem bez obzira na to u kojoj smo životnoj dobi? Kraj nam upravo i ostavlja tu ideju da kraja nema. Da je život jedan kontinuirani tok, početka se ne sećamo, a kraj… Kraj je predaleko i o njemu ni ne želimo da razmišljamo. Učimo da je jedina konstanta u životu promena i da se život neće prilagoditi nama, već da ćemo mi učiti da se prilagodimo njemu. I srećni će biti oni koji to prihvate i u tome uspeju.
No Comments